Dragoslav Nikolić – Dragan, Gaga (Beograd, 20. avgust 1943 — Beograd, 11. mart 2016) bio je jugoslovenski i srpski filmski, televizijski i pozorišni glumac. Zbog stila glume je od strane obožavalaca okarakterisan kao Šmeker sa karakterom gospodina.
Glumicu Milenu Dravić upoznao je 1969. godine na snimanju filma Horoskop. Venčali su se tajno, 1972. godine u pauzi tokom snimanja filma Kako su se volele dve budale. Brak su sklopili u Gradskoj upravi Vračar, a kuma sa venčanja bila im je glumica Seka Sablić, koju je Nikolić poznavao sa Akademije za pozorište, film, radio i televiziju.
Zajedno su glumili u velikom broju filmova, kao i u mnogim televizijskim serijama. Nikada nisu imali dece.
Biografija:
Rođen je 20. avgusta 1943. u Beogradu, u porodici Dušana (poreklom iz Berana) i majke Jelene (poreklom iz Jagodine). Nikolićevi preci su se u prošlosti prezivali Živkovići, ali je njegov deda Radonja promenio porodično prezime po pradedi Nikoli. Njegovo kršteno ime je Dragoslav međutim tokom celog života bio je poznat kao Dragan zbog jednog nesporazuma. Stariji brat mu se zvao Miroslav i on mu je bio uzor. Odrastao je na Crvenom krstu. Nakon završene osnovne škole upisao je Četrnaestu beogradsku gimnaziju koju nije završio jer je bio premešten u Ekonomsku školu. Posle dve godine provedene u srednjoj školi polagao je i položio prijemni ispit na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju i tada kao sedamnestogodišnjak bio najmlađi student. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.
Filmska karijera
Filmsku karijeru otpočinje 1964. godine manjom ulogom u filmu „Pravo stanje stvari“, tada je potpisan krštenim imenom Dragoslav Nikolić. Zasluge za izmenu nadimka na mestu imena duguje grešci na kraju televizijske serije „Dovoljno je ćutati“ iz 1965. godine kada mu je u kaironu za uloge umesto imena stavljen nadimak koji će obeležiti njegovu karijeru.
Prvu značajniju glavnu ulogu ostvario je ulogom sezonskog radnika labilnog morala koji pogine, a da nije našao svoje mesto u društvu i u životu (osobine i mnogih njegovih kasnijih likova) u filmu „Kad budem mrtav i beo“ (1967) Živojina Pavlovića, za koju je (s onom u filmu „Tri sata za ljubav“, (1968) F. Hadžića) nagrađen diplomom na festivalu u Puli 1968. Glumačko sazrevanje, sa nizom uspelih kreacija likova iz svoje generacije, donosi mu 1985. Oktobarsku nagradu grada Beograda za „kreativnu sposobnost da uzbudljivo predoči lik velikog psihološkog raspona“ (uloga nasilnika Gare u filmu „Život je lep“ Bore Draškovića).
Glavne i veće sporedne uloge ostvario je u više od trideset filmova; ističu se još „Horoskop“ (B. Drašković, 1969); „Bube u glavi“ (M. Radivojević, 1970), „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ (B. Čengić, 1971), „Mlad i zdrav kao ruža“ (J. Jovanović, 1971), „Bez reči“ (M. Radivojević, 1972, Car Konstantin u Nišu), „Kičma“ (V. Gilić, 1975), „Nacionalna klasa“ (G. Marković, 1979, Car Konstantin), „Ko to tamo peva“ (S. Šijan, 1980), „Banović Strahinja“ (V. Mimica, 1981), gde je za ulogu turskog pljačkaša Alije nagrađen Zlatnom arenom u Puli, „Sezona mira u Parizu“ (P. Golubović, 1981), „Nešto između“ (S. Karanović, 1983), „Balkan ekspres“ (B. Baletić, 1983), „Obećana zemlja“ (V. Bulajić, 1986), „Poslednji krug u Monci“ (A. Bošković, 1989), „Original falsifikata“ (D. Kresoja, 1991).
Nastupa i u kratkim igranim filmovima te na televiziji; veliku popularnost kod mlađe publike doneo mu je lik Prleta iz filmova i televizijskih serija „Otpisani“ (1974) i „Povratak otpisanih“ (1976), režisera Aleksandra Đorđevića, a istakao se i u seriji šou programa „Obraz uz obraz“, zajedno sa suprugom Milenom Dravić.
Godine 2000. dodeljena mu je Nagrada „Pavle Vuisić“, koja se dodeljuje glumcu za životno delo.
Od septembra 2011. do 2013. godine, bio je voditelj popularnog svetskog kviza „Multimilioner“ na TV Pink.